'Mi smo društvo sretnih žena 400 metara pod zemljom'

Zemlja i nebo na horizontu slijepili su se u turobnu crtu neoštrih kontura. Vrhovi inače lijepih okolnih brda, sad od zime mišje sivi, love nabrekle oblake. Vlažno je i tmurno, netom minulo praskozorje. U staroj farlezi, golemoj hladnoj prostoriji mjestimice polupanih prozora, zidova oblijepljenih slikama udarničkih značaka i fotografijama rudara bližih vremenu Alije Sirotanovića negoli današnjim komoratima, šef smjene izvikuje imena, pravi prozivku. Poslu i vremenima unatoč, na licima ljudi ćutim više nepatvorene životne energije negoli na fizionomijama Zagrepčana u foajeu HNK u pauzi između dva čina predstave. U jamu će jutros među više stotina muškog svijeta i četiri žene. Sve rođene 1965., prva su generacija kojoj je rudnik mrkog ugljena Breza u lokalnoj rudarsko-tehničkoj školi podijelio stipendije, pa su u rudare tad krenule i djevojčice. Te su godine u razredu bile 22, mnoge su posla našle u jami, neke su danas već, ovdje odrađenim beneficiranim radnim stažem, u pošteno zarađenoj mirovini. Gumene čizme, ‘rudarke’, ližu po kamenom podu.