Rudari pred 'farlezu' - Prije silazka u jamu obavlja se prozivkaDrugi svjetski rat je završen. Breza je oslobođena 6. 4. 1945. godine. Rudnik od 1945. godine radi kao državni rudnik NR BiH i pod upravom državnih bosanskohercegovačkih ugljenokopa Sarajevo. Po zavrsetku rata u zemlji dolazi do intenzivne obnove i izgradnje ratom oštećene privrede, posebno crne metalurgije, saobraćaja, proizvodnje i prenosa električne energije, a time su rasle potrebe za ugljem. U Rudniku se pristupa sanaciji ratom oštećenih i zapuštenih proizvodnih jamskih revira, remontu jamske opreme i postrojenja za preradu uglja. Istovremeno se pristupa obimnom i planskom geološkom istraživanju na sva tri eksploataciona podrućja: Jame I, Jame II, i buduće Jame "Goruša".

Ubrzano se radi na otvaranju i pripremanju novih proizvodnih revira. U Jami I se iz postojećih revira "Stare jame" otvaraju niželežeći reviri "Založja". U Jami II takoder se radi na izradi potkopa kojim se otvara revir "Husine" (Grabovik). Isti revir će krajem 1947. godine u eksploataciji zamijeniti postojeći revir "Potkop" (Stari Grabovik). Tokom 1945. i 1946. god. intenzivno se vrše pripreme za otvaranje jame "Goruša", izradu glavnog niskopa za otvaranje revira Založje. Također se vrše pripreme za dubljenje okna Smailbegovići (izvozno i zračno okno). Na sanaciji jama i remontu opreme urađeno je veoma mnogo tako da se proizvodne mogućnosti jama za 1947. godinu procjenjuju na oko 1.000 t/dan, a time će separacija sa mogućim kapacitetom od 800 t/dan, postati usko grlo u procesu proizvodnje, posebno kada je u pitanju kvalitet pranog uglja.

Zbog navedenih okolnosti 1947. godine pristupa se generalnom remontu separacije. Sanacija jama i remont jamske opreme imali su utjecaja na visinu godišnje rudničke proizvodnje. Rudnik je 1945. godine proizveo 149.711 tona komercijalnog uglja, što je u odnosu na proizvodnju iz 1939. godine manje za 47.709 tona. Međutim, napori uloženi na sanaciji jama i remontu opreme, već naredne 1946. godine dali su svoje rezultate. Rudnik 1946. godine postiže proizvodnju od 264.500 tona. Ovo je najveća godišnja proizvodnja ostvarena u periodu 1907 - 1946. godina, a veća je u odnosu na proizvodnju ostvarenu 1939. godine za 32.980 tona komercijalnog uglja.

Rudnik je neposredno pred Drugi svjetski rat (1939. god.) zapošljavao 1.106 radnika sa sljedećom kvalifikacionom strukturom:

• inžinjera - 7
• tehničara - 14
• administracija - 25
• kvalifikovanih - 448
• nekvalifikovanih - 653
• šegrta - 10

U junu 1945. godine Rudnik zaposljava 1.149 radnika, a u januaru 1946. godine zaposleno je 1.342 radnika. Kvalifikaciona struktura 1946. godine bila je:

• inžinjera - 4
• tehničara - 2
• administracija - 30
• kvalifikovanih - 504
• nekvalifikovanih - 857
• šegrta - 67

Iz prednjeg pregleda jasno se vidi porast ukupnog broja uposlenih. Medutim, broj zaposlenih inžinjera i tehničara u 1946. godini je u drastičnom padu u odnosu na broj zaposlenih u 1939. godini. Interesantan je podatak da od navedenog broja inžinjera i tehničara nijedan nije bio sa područja opštine Breza. Kada se govori o stručnoj radnoj snazi, kvalifikovanim i visoko kvalifikovanim radnicima, potrebno je istaći da je jedan broj inžinjera, tehničara, visoko kvalifikovanih i kvalifikovanih radnika Slovenaca, ostao na radu u Rudniku i poslije Drugog svjetskog rata. Oni su svoje rudarsko iskustvo prenosili na ovdašnju radnu snagu.

Broj inžinjera, tehničara, nadzornika, visoko kvalifikovanih i kvalifikovanih radnika nije mogao da zadovolji potrebe Rudnika, posebno sa aspekta sve većih potreba povećanja obima proizvodnje, radova na otvaranju novih jama kao i za potrebu primjene i kontrole propisanih mjera zaštite, kao i za formiranje određenih stručnih službi Rudnika. Uprava Rudnika u školskoj 1945/46. godini iz redova radnika upućuje Fehima Velića i Ibrahima Čolana u varaždinsku Industrijsku radnu školu. Iste 1948. godine dolaze u Rudnik kao prvi školovani nadzornici sa područja opštine Breza. Praksu slanja kvalifikovanih rudarskih radnika u obrazovne ustanove za sticanje zvanja visoko kvalifikovanih radnika (rudarskih nadzornika), Rudnik nastavlja i u narednim godinama tako da iz radnog odnosa redovno svake godine šalje određen broj radnika, a prema vlastitim potrebama.

Putem kurseva na nivou Rudnika obezbjeduju se visoko kvalifikovani i kvalifikovani rudarski radnici (palioci mina, kopači i rukovaoci rudarskih postrojenja). U Industrijskoj zanatskoj školi u Brezi, Rudnik za svoje potrebe obezbjeduje kvalifikovane radnike metalske, elektro, građevinske i drugih struka. Prijem novog broja radnika uglavnom je vršen sa područja opštine Breza, te sa opština Ilijaš, Visoko, Kiseljak, Fojnica, Kreševo i Olovo. Za smjestaj radnika sa područja drugih opština i udaljenih sela opštine Breza, Rudnik je raspolagao sa vlastitim stambenim objektima izgrađenim prije Drugog svjetskog rata i to: Samačka zgrada sa 100 ležaja i 35 stambenih zgrada sa 153 stambene jedinice sa ukupnom površinom od 5.632 m2.

Prije odlaska u jamu neophodno je zadužiti potrebnu opremuEksploatacija uglja u 1945. i 1946. godini izvodi se u Jami I i reviru "Raline", "Smrekovica" i "Stara jama" ("Rov Vojvode Putnika"), a u Jami II u reviru zvani "Potkop". Eksploatacija se izvodi "stupnom otkopnom metodom sa zarušavanjem krovine". Otkopna visina je prirodna debljna sloja i iznosila je od 3,5 m u Jami I. Širina otkopa (štrasne) je 3,5 do 4,0 m. Dužina otkopa je 8 - 12 m. Podgrađivanje otkopa je sa drvenom jamskom gradom. Broj otkopa u jednom reviru ovisio je od prirodne širine polja. U cijelosti rad se obavljao ručno. Bušenje minskih vrtina obavljeno je električnim jamskim bušilicama, a dobijanje uglja miniranjem. Utovar uglja vršen je ručno u jamske vagonete zapremine 750-1.100 t. Transport uglja sa radilišta do separacije vršen je kombinovano: ručnim prijevozom, prijevozom sa konjima, spuštaljkama (gravitacijski), prijevozom žičarama sa beskonačnim užetom (viseće) i dekovinskom prugom, vitlovima i lokomotivama.

Potrošnja električne energije u 1946. godini iznosila je 2.182.588 kWh, a u 1939. godini potrošsnja električne energije iznosila je 2.434.084 kWh. Manji utrošak električne energije u 1946. godini može se objasniti zastojem eksploatacije u Jami II zbog požara. Na radovima otvaranja novih jama i revira u godinama prije rata i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, radovi su se izvodili ručno. Bušenje minskih vrtina vršeno je električnim bušilicama, a izbijanje uglja pomoću eksploziva. Podgrađivanje prostorija, ovisno od radne sredine kao i namjene prostorije izvođeno je drvenom hrastovom ili jelovom podgradom, a po potrebi i betonom.

Rudnički učinak u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ima tendenciju pada u odnosu na 1939. godinu što je uzrokovano intenzivnim radovima na sanaciji radilišta i povećanog obima radova na otvaranju novih radilišta. Radi ilustracije pokazat ćemo rudnički učinak ostvaren u 1939. godini, u junu 1945. i u januaru 1946. godine:

U godinama prije Drugog svjetskog rata, za vrijeme i sve do 1947. godine, u Rudniku je primjenjivan rudarski zakon donesen 14. maja 1881. godine, a za regulisanje materije sigurnosti u rudniku, na bazi tadašnjeg stanja tehnike i organizacije rudarske vlasti, primjenjivani su Rudarsko-policijski propisi iz 1938. godine. Isti propisi važili su na teritoriji cijele tadašnje Jugoslavije i bili su u primjenjivanii sve do 1947. godine. Na kraju ovog dijela značajno je napomenuti iznos procijenjene ratne štete na Rudniku. Ukupna šteta Rudnika Breza prema podacima Uprave državnih ugljenokopa i metalurgijskih preduzeća, iznosila je 1.779 miliona predratnih dinara. Već tokom 1945. godine vrijednost radova na sanaciji bila je ravna vrijednosti procijenjene štete. Ukupan iznos štete u odnosu na procijenjenu imovinsku pravnu vrijednost Rudnika iznosila je 3%. U ukupnu vrijednost rudničkih dobara nisu uračunate vrijednosti otvorenih rezervi ugljena s obzirom da se rudna supstanca izražava po količini (sadržaju), a ne po vrijednosti.

Realizacijom poslova na sanaciji ratom zapuštenih revira, remontu dotrajale i ostećene opreme, hitnom osiguranju proizvodnih kapaciteta, bilo modernizacijom postojećih revira, bilo otvaranjem novih jama i poslova na brzom geološkom istraživanju, naišlo se tokom 1945. i 1946. godine i na niz drugih poteškoća. Potrebno je bilo rješavati pitanja organizacione prirode kao što su:

• organizacija i tehnologija rada,
• radna disciplina,
• ponovo uvodenje akordnog rada,
• organizacija rada uprave i sindikalnih podružnica radnika i namještenika,
• određivanju djelokruga nadležnih organa u pogledu poslovanja,
• izradi normi rada,
• pitanja u organizaciji proizvodnih zadataka i kontrole izvršenja tih zadataka.

Nužno je bilo što prije revidirati akordne stavke i prilagoditi novim prilikama i uslovima rada, riješiti pitanja socijalnog osiguranja radnika, riješiti pitanja zaštitnih sredstava, stambena pitanja radnika, organizovati zdravstvenu prventivnu službu i službu zaštite, što znači potrebno je bilo ponovno provesti novu organizaciju Rudnika, a to je iziskivalo mnogo vremena, znanja, truda i odgovarajućeg stručnog kadra.

Novi način rada

U toku 1946. godine uvodi se novi način rada, zasnovan na takmičarskom elanu, a isti način rada prenosi se i u naredne 1947. i 1948. godinu, pa se u ovim godinama zapaža osjetan rast godišnje proizvodnje u odnosu na proizvodnju ostvarenu 1945. godine, što se vidi u narednom pregledu:

Novi način rada ima takmičarski karakter, pospješuje rad pojedinaca i radnih brigada (radnih grupa), a prenosi se na sve zaposlene. Tako pojedine brigade prebacuju svoje dnevne norme za 50% i više. Takmičarski način rada izbacuje jedan broj udarnika od kojih neizostavno treba spomenuti:

Rezultate koje su postigli naprijed navedeni rudari-udarnici, rezultati su i članova njihovih brigada, a oni su uglavnom, kao dobrovoljci ili odabrani radnici, predstavljali prvog čovjeka grupe (brigade) i u okviru toga obavljali dio poslova na radilištima. Takmičarski način rada brzo se proširuje na sve rudnike BiH i tadašnjoj FNR Jugoslaviji.

Alija Sirotanović, slika iz 1975. godineIsti način rada već u 1949. godini daje inicijativu za pokretanje velike borbe za povećanje produktivnosti rada. Inicijatori te borbe upravo su bili rudari Breze, Alija Sirotanović i Nikola Skobić. Alija Sirotanović sa svojom brigadom 24. 7. 1949. godine iskopao je u jednoj smjeni 152 tone ugljena. To je bio najveći radni učinak postignut u našim rudnicima, a za 50 tona je veći od prvog rekorda sovjetskog rudara Alekseja Stahanova postignutog 1935. godine. Nakon pet dana 29. 7. Nikola Skobić sa svojom brigadom iskopao je u jednoj smjeni 166 tona i tako je premašio Sirotanovićev rekord.

Ovim rekordima počelo je socijalističko takmičenje za visoku produktivnost rada. Takmičenje se ubrzo proširilo i na ostale rudnike u NR BiH i tadašnjoj FNR Jugoslaviji. Iz Breze ovo je takmičenje preneseno u Zenicu, zatim u Kakanj i tako po svim rudnicima tadašnje Jugoslavije. Kako se takmičenje prenosilo iz rudnika u rudnik tako su obarani rekordi u produktivnosti. Radi ilustracije daje se pregled rekorda na prostorima BiH:

Takmičenje za visoku produktivnost proširilo se i na ostale privredne grane: metalurgiju, građevinstvo, tekstilnu industriju, šumarstvo itd. Petogodišnji plan godine 1947. Rudnik kao i čitava zemlja ulazi u novo razdoblje socijalističke izgradnje. Iste godine 14. 7. Prezidijum Narodne skupštine BiH - Predsjedništvo Prezidijuma Narodne skupštine BiH, proglasilo je Zakon o petogodišnjem planu razvitka Narodne privrede u NR BiH.

Planom razvoja Narodne privrede u NR BiH, a zahvaljujući planiranom intenzivnom razvoju industrijalizacije i elektrifikacije zemlje, izgradnji novih metalurgijskih i termoenergetskih kapaciteta uz izgradnju novih željezničkih pruga Brčko - Banovići 1946. godine i Sarajevo - Šamac 1947. godine, rudarstvo u BiH, a time i Rudnik Breza, dobili su značajno mjesto u razvoju cjelokupne privrede. Petogodišnjim planom razvoja privrede u BiH, za period 1947. - 1951. godina, za razvoj BiH rudnika uglja predviđena su finansijska sredstva u iznosu od 255.000.000 dinara. Ovim ulaganjima planira se mehanizacija radnog procesa u postojećim i novim rudnicima, povećanje proizvodnje ugljena u 1951. godini za 4,6 puta u odnosu na proizvodnju ostvarenu 1939. godine.

U Rudniku je 1947. godine izrađen perspektivni Plan razvoja Rudnika i unapređenja tehnološkog procesa za period 1947. - 1951. godinu. Koncepcija Plana razvoja i Idejnog projekta razvoja Rudnika "Breza" odobreni su 31. 12. 1953. godine i sadržavali su:

• otvaranje rezervi dubinskog dijala sa dubljenjem okana na lokalitetu Smailbegovići i Kamenice;
• otvaranje jame na području Goruša;
• mehanizacija rada na otkopima, odvozu i transportu ugljena;
• izgradnja nove separacije na lokalitetu Smailbegovići - Potkraj;
• izgradnja nove mehaničke radionice;
• poboljšanje uslova rada i sigurnosti na radu;
• poboljšanje društvenog standarda radnika.

Tako se na temelju navedenih osnovnih koncepcija Plana razvoja Rudnika i donesenih odluka u Rudniku 1948. godine počinje sa radovima novih jama i izgradnji osnovnih kapitalnih i za dalji razvoj Rudnika vrlo značajnih objekata kao sto su: područje Jame I, Jame II, Jame "Goruša" i bitnih gradevinskih obejakata koji su trebali pratiti razvoj podzemne eksploatacije ugljena.

Područje Jame I

Rudar Ćamil Botić ispred 'Rova vojvode Putnika' 1947. godine Na ovom podrucju 1948. godine započeti su radovi na izradi glavnog transportnog niskopa revira Založje. Izradom ovog niskopa povezuju se (spajaju) jamski radovi u reviru "Gornje Založje" urađeni kroz rasjede iz revira "Stare jame". Izradom niskopa i spajanja istog sa ranije izvednim radovima u "G. Založju" u potpunosti su stvorene mogućnosti da se blagovremeno isti pripremi za eksploataciju, te da se započnu radovi na otvaranju revira Donje Založje i revira Mahala, kao i da se, iz revira Donje Založje, narednu godinu izvrsi spoj sa Jamom "Sretno" odnosno revirom "Ahmetovica".

Eksploatacija u revirima Založja započeta je 1954. godine. U mjesecu augustu 1948. godine, a na osnovu donesene odluke započeto je dubljenje izvoznog okna Smailbegovići (okno "S-I"), a dubljenje ventilacionog okna Smailbegovići (okno "S-2") započeto je 1952. godine. Izrađene dubine za I horizont okna S-1 su 201 m, a S-2 206 m. Oba okna obložena su betonskim kockama i betonom. Svijetli promjer izvoznog okna S-1 je 5,5 m, a ventilacionog okna "S-2" je 3,0 m. Odmah po zavrsetku izrade izvnoznog okna nastavlja se izrada jamske prostorije I horizonta sa kojom se okno "S-I" povezuje sa ventilacionim oknom "S-2".

Međusobnim spajanjem izvoznog i ventilacionog okna uspostavlja se protok zraka i stvorene su mogućnosti za otvaranje revira "Ahmetovica", Stavnja i II horizonta. Otvarenje II horizonta vrši se produbljivanjem okna S-1 za jos 50 m, a S-2 za 41 m i sa I horizonta izradom spojnog niskopa (glavni vitao) do kote II horizonta +225. Silaskom niskopa na kotu + 225 počinje izrada prijekopa II horizonta prema izvoznom oknu S-1 i izrada istog po smjeru sloja prema granici revira "Prhinje" sa otkopnim poljima PI, P2, P3.

Građevinski objekti

Uporedo sa dubljenjem okna S-1 i S-2 izradom prijekopa I horizonta izvodili su se građevinski radovi na izgradnji površinskih rudničkih objekata kao što su:

• zgrada "Separacije" u čijem se sklopu nalaze,
• zgrada za istresanje rovnog ugljena,
• zgrada za drobljenje ugljena i jalovine i
• zgrada sa jalovinskim bunkerom i pogonskom stanicom viseće žičare za odvoz jalovine na odlagaliste.

Zgrade su međusobno povezane mostovima i transporterima sa gumenim transportnim trakama. U sklopu glavne zgrade, praonice, naslonjene su:

• zgrada za maloprodaju,
• centralno grijanje,
• kompresorska stanica i
• bunker za rovni ugljen.

Oprema separacije je uvezena iz francuske firme PIK. Tehnološki proces pranja ugljena za srednje i krupne komade ugljena je na principu teških tekućina, a za sitni ugljen plakaonice. Treba napomenuti da je cjelokupni tehnološki proces potpuno mehaniziran od prijema ugljena tj. istresanja rovnog ugljena pa do utovara finalnih proizvoda. Kapacitet "Separacije" iznosio je 2.600 t/dan, odnosno godisnje 800.000 tona komercijalnog ugljena.

Nova, moderna separacija Industrijska željeznička stanica povezana je normalnom prugom sa željezničkom stanicom u Podlugovima.Stanica ima šest kolosijeka dovoljne dužine na kojima se mogu formirati kompozicije, bilo da se šalju u pravcu Sarajeva ili u pravcu Zenice bez zadržavanja u Podlugovima. Pored osnovne namjene prijema praznih željezničkih vagona i odvoza punih, ova stanica služi i za dovoz i prijem jamske građe i drugih materijala za potrebe Rudnika, a ukupna dužina staničnih kolosijeka sa priključkom do Podlugova iznosi 9 km.

Viseća žičara za odvoz jalovine dužine je 2 km sa utovarnom stanicom kod jalovinskog bunkera. Kapacitet žičare je 80 t/h, a odlagalište je locirano na području Vratnice.

Zgrada izvnoznog stroja i izvnozni toranj okna "S-I".

Izvnozni stroj uvezen je iz SAD firma NORDBERG sa osnovnim tehničkim karakteristikama:

• brzina vožnje najviša 12 m/s
• kapacitet bubnja na dubini okna 450 m
• sistem: dva cilindrična bubnja promjera 4.267 m/m.
• promjer vučnog užeta 51 m/m
• promjer užetnjače na tornju 4.400 m/m
• pogon asinhroni motor sa 3.000 V snage 1.000 KS i jednostavnim zupčanim prijenosom.

Izvozni toranj okna 'Sretno' Toranj je armirano-betonski ukupne visine 34,5 m. Izvozni koš sa dvije etaže sa po dva vagoneta zapremine 1.100 t. Kapacitet izvoza na dubini 200 m je 125 t/h odnosno 2.000 t/dan. Pogonska zgrada Jame "Sretno" sagrađena je u neposrednoj blizini izvnoznog okna S-1. Zgrada pored kancelarijskog prostora, za smještaj tehničkog i administrativnog osoblja, raspolaže i prostorom za garderobu, kupatilo, prozivaonicu, lamparu, četu za spašavanje i ambulantu. Narednih godina, u periodu od 1957. pa do 1960. godine, Rudnik je u krugu postoječih objekata sagradio i:

• skladište (magacin) za smještaj repromaterijala i rezervnih dijelova,
• ranžirnu stanicu za kolosijek 0,60 m sa tri kolosijeka, a za potrebe prijema rovnog ugljena sa okna "Kamenice",
• direkciju Rudnika za smještaj administrativno-finansijskog osoblja, sa prostorijama ambulante, čete za spašavanje. U sklopu iste sagrađena je kotlovnica, telefonska centrala i cvjećara,
• radionica za potrebe Jame "Sretno",
• stovariste jamske grade za potrebe jama.

Puštanje u probni rad ovih objekata vršen je postupno, a po završetku ugrađene opreme. Prvo je u rad pušten izvozni stroj sa izvoznim oknom, kompresorskom i trafostanicom. Puštanjem u probni rad izvoznog stroja sa izvoznim oknom u mnogome se ubrzavaju radovi na otvaranju u Jami "Sretno". Zvanično puštanje u rad separacije i drugih objekata izvršeno je 1960. godine.

Trafostanica 35/3 kV izgrađena je nedaleko od zgrade "Separacije". U zgradi su smjestena 2 transformatora po 1.000 kVA i jedan od 2,500 kVA. Dovodni napon je 35 kV i transformise se na 3.000 V, sa četiri kabla razvodi se do potrošaća: sepracije, izvoznog stroja, S-I, pumparnice na I horizontu Jame "Sretno" i Jamu "Sretno". Ovo je instalisana snaga nakon izgradnje TS, a istom je riješeno pouzdano napajanje Rudnika i za projektovani kapacitet. Napajanje TS je iz dva pravca tj. Ilijaša i Kaknja.

Područje Jame II

Izvozni toranj okna 'Sretno' Radovi na dubljenju izvnoznog okna "Kamenice" (okno K-1) započeti su 1951. godine, dok je dubljenje ventilacionog okna "Kamenice" (okna K-2) započeto 1952. godine. Ukupna izrađena dubina izvnoznog okna K-1 jest 135 m, a I horizont otvoren je na 84 m. Dubina ventilacionog okna iznosi 60 m. Svijetli profil izvoznog okna K-1 je 5 m, a ventilacionog 2,5 m. Oba okna obložena su betonskim kockama i betonom. Po završetku izrade izvoznog okna K-1 pristupa se izradi jamske prostorije prijekopa sa kojom se okno K-1 povezuje sa ventilacionim oknom K-2. Spajanjem izvnoznog i ventilacionog okna uspustavlja se protok zraka i stvaraju se uslovi za nesmetano otvaranje pripadajućih revira "Kamenice", "Župča" i "Aganovići".

Revir "Župča" pripremljen je za eksploataciju 1959. godine, a revir "Kamenice" 1961. godine. Iste godine, tj. 1951., na području Jame II, istočno od okna "Kamenice", otvara se Jama "Izbod". Radovi na otvaranju ove jame do ulaska u sloj traju sve do 1953. godine kada u istoj započinje i eksploatacija. Pored navedenih radova na otvaranju Jame II u toku 1947 .godine otvoren je revir "Potkop", (Stari Grabovik) u kojem će se iste godine početi sa eksploatacijom. Iste 1947. godine zamijenjena je postojeća viseća žičara sa dekovinskom prugom i istom se sa područja Jame II "Grabovika" doprema rovni ugljen u staru "Separaciju". Na Jami "Kamenice" uporedo sa dubljenjem izvnoznog okna K-1 i ventilacionog okna K-2 izvodili su se građevinski radovi na izgradnji:

• pogonske upravne zgrade u neposrednoj blizini K-1 sa kancelarijama tehničkog i administrativnog osoblja, sa prostorom za lamparu, garderobu i kupatilo. Ova zgrada je manjeg kapaciteta u odnosu na pogonsku upravnu zgradu na oknu "S-I",
• zgrade izvnoznog stroja sa izvnoznim tornjem. Izvnozni stroj je uvezen takođe iz USA firma NORDBERG sa osnovnim tehničkim karakteristikama: - brzina voznje najvise 8 m/s - kapacitet bubnja na dubini do 160 m . - promjer vučnog užeta 31 mm - sistem kao i u S-1 ali je snaga 500 KS. - promjer bubnja 2.286 mm - promjer užetnjače na tornju 2.438 mm - izvnozni toranj je armiranobetonski visine 22,5 m. Koš izvoznog okna je sa jednom etažom sa dva vagoneta u etaži. Kapacitet izvnoznog stroja sa dubine 84 m i dvije radne smjene iznosi 1.700 tona k.u.
• dekovinska pruga širine 600 m/m od okna K-1 do ranžirane stanice i zgrade za istresanje na oknu S-1. Istom prugom doprema se rovni ugljen u vagonetima sa električnim lokomotivama.

Godine 1953. pored navedenih objekata izgrađenih u krugu okna K-1, izgrađena je pogonska upravna zgrada u Graboviku sa kupatilom. Iste godine ugrađene su dvije trafostanice "Grabovik" i "Izbod" te remiza za električne trolejlokomotive.

Područje Goruše

Na zapadnom području Rudnika, odnosno području Goruše, 1948. godine sa dva potkopa na lijevoj obali potoka Goruša prema selu Vijesolići započeto je otvaranje jame Goruša. Međutim, zbog izuzetno nepovoljnih slojnih prilika (pad sloja 60°-80°), kao i zbog teskoća koje su se javile u eksploataciji radovi su obustavljeni. Zbog navedenog 1952. godine, sa desne strane potoka Goruša pod brdom zvanim Grad otvara se nova jama "Grad". I ovdje je sloj sa istim padom, a zalihe ugljena su nedovoljne da bi se osigurala višegodišnja eksploatacija, tako se 1954. godine, sa lijeve strane potoka Goruša, otvara niskopom novi revir tzv. "Južni II" revir.

U ovom reviru započinje eksploatacija 1959. godine pa se, u istom uporedo sa eksploatacijom izvode radovi na pripremama. Uporedo sa izvođenjem rudarskih radova u Goruši se radi i dekovinska pruga Goruša-Arnautovići dužine 5,5 km gdje je bila sagrađena primitivna suha separacija. Gradi se industrijska pruga normalnog kolosijeka Arnautovići - Željeznička stanica Visoko, a potom i nova suha separacija kapaciteta 200 tona/smjena. Uz navedeno u Goruši se 1953. godine gradi i pogonska zgrada kao i trafostanica.

Rudar na poslu izrade podgrade - I danas je rad u rudniku težak i opasan Radovi na otvaranju, u sve tri jame, izvode se ručno na način kako je to već rečeno sve od 1954. godine kada Rudnik nabavlja prve jednolančane grabuljaste transportere. Uvođenjem transportera na radilišta primpreme u mnogome se olakšava rad na utovaru uglja, pojednostavljuje i olakšava odvoz sa radilišta. Prvi jednolančani grabuljasti transporteri uvezeni iz mađarske nisu se posebno pokazali s obzirom da su zahtijevali čvrstu stabilnost pogonske, a posebno povratne stanice, a uz to kao i strogi pravac po padu i po pravcu. Naredni jednolančani grabuljasti transporteri za potrebe Rudnika, nabavljeni su u NR Sloveniji u tvornici rudarskih postrojenja "STT" - Trbovlje.

Bušenje minskih vrtina i izbijanje supstance (uglja i jalovine), na radilištima otvaranja i pripremanja, vrši se ručno električnim ručnim bušilicama i upotrebom eksploziva, uglavnom je zadržan sve do danas. Rudnik je 1961. godine uvezao iz Rusije (tadasnjeg SSSR-a) kombajn za mašinsku i brzu izradu pripremnih jamskih prostorija u Jami "Sretno". Kombajn PK-3 1961. godine radi na izradi II horizonta u ugljenu i prijekopa u jalovini, istog horizonta, od ugljenog sloja do izvoznog okna "S-1". Kombajn PK-3 zbog neriješenih pitanja dovoda vode za oprašivanje, (prašine koja se stvara prilikom rada), dosta složenih tektonskih prilika sa čestim premještanjem, neriješenog pitanja transporta, tj. brzog dotura praznih i odvozu punih vagoneta, a posebno njegove namjene za rad u radnim prostorijama, nisu postignuti adekvatni učinci i nije bio u konstantnom radu.

Provjetravanje

Značajan faktor sa aspekta sigurnosti je i izdašno provjetravanje radilišta. Provjetravanje radilišta priprema vrši se separatno pomoću cijevnih ventilatora kapacitate 270 m3/min. Provjetravanja jama i revira vrši se mahenički pomoću stabilnih ventilatora postavljenih na ventilacionim oknima. Kapaciteti ventilatora u potpunosti zadovoljavaju potrebe jama i propisanim mjerama zastite. Problemi koji su u periodu 1945.-1962. godine pratili radove otvaranja uglavnom su:

• dosta izražena mikrotektonika u svim jamama Rudnika,
• pojave metana u svim jamama, a nesto više u Jami "Sretno", zbog čega su radovi obustavljani i po više mjeseci,
• te dugi transportni putevi.

Ovi problemi, u pojedinim vremenskim razdobljima, imali su određen utjecaj na kašnjenje u pripremi revira za eksploataciju.

Rezerve ugljena

Za obimne radove otvaranja jama i izgradnju kapitalnih objekata postojale su temeljne geološke podloge o istraženosti rezervi ugljena na području Smailbegovića, okna S-1 i Kamenica, okno K-1. Tako su na području na kojima će se otvoriti novi proizvodni kapaciteti i izgraditi kapitalni objekti utvrđene bilansne rezerve ugljena A i B kategorije. Za područje okna S-1 10.807.000 tona, a za podrucje okna K-1 8.139.000 tona, ukupno 18.946.000 tona.

Ugljeni slojevi prošarani sedimentnim stijenama Za utvrđene bilansne rezerve ugljena A i B kategorije na ovom području utvrđene su i vanbilansne rezerve (rezerve ugljena ispod zgrada, ceste, pruge, rijeke Stavnje) u iznosu od 7.461.000 tona. Lokacija ovih rezervi je vrlo povoljna u odnosu na okna i nalazile su se u neposrednoj blizini istih pa su vrlo povoljne i ekonomski opravdane za eksploataciju uz primjenu zasipavanja otkopanih prostora. Zbog navedenih povoljnosti u računu ukupnih eksploatacionih rezervi ušlo se sa pretpostavkom 90% iskorištenja rudne supstance i sa 50% zahvatanja vanbilansnih rezervi.

Sa ovakvim pretpostavkama utvrđeno je oko 20 miliona tona korisnih rezervi što osigurava eksploataciju u trajanju 25-30 godina sa dnevnom proizvodnjom Rudnika 2.600 t/dan komercijalnog ugljena ili 800.000 tona godišnje bez proizvodnje iz Jame Goruša. Pored navedenih rezervi A i B kategorije na području oba okna tada utvrđene rezerve C kategorije procijenjene su na 50 miliona tona, a koji će se u narednim godinama jamskim rudarskim radovima i istražnim bušenjem postepeno prekategorisati u rezerve A i B kategorije.

Za izgrađene kapitalne objekte separaciju, okna, opremu i druge objekte, a u cilju postizanja rudničke godišnje proizvodnje 800.000 tona, Rudnik je u poslijeratnim godinama (1947. - 1957.) uložio finansijska sredstva u raznim izvorima u iznosu od 3.735 miliona dinara. U ovaj iznos nisu uključena uložena sredstva za stambenu izgradnju.

Radovi po revirima - Jama I

Bušenje za ulaganje eksplozivaRadovi na eksploataciji uglja od 1945. - 1962. godine izvode se u već postojećim revirima Jame I i Jame II i novootvorenoj Jami Goruša. Tok radova eksploatacije po godinama i revirima izvodio se po redoslijedu otvaranja i to:

• revir "Smrekovica" kao nastavak radova iz ranijih godina, a eksploatacija se završava 1948. godine
• revir "Raline", također nastavak radova iz ranijih godina, a eksploatacija se završava 1953. godine,

• revir "Stara jama", otvorena sa I izvoznim potkopom, kasnije nazvanim rov "Vojvode Putnika" i ovdje se nastavlja eksploatacija iz ranijih godina, a završava se 1954. godine,
• revir "Založje" na dva eksploataciona polja u kojima se počinje sa eksploatacijom 1953. godine, a završava 1963. godine, tada je i zvanično završena eksploatacija u Jami I čiju proizvodnju 1963. godine nadomješta revir "Ahmetovica" u Jami "Sretno".

Jama II "Grabovik"

• Revir "Potkop" (Stari Grabovik) kao nastavak eksploatacije iz ranijih godina, te period 1945. -1947. god. kada se u ovom reviru i završava eksploatacija. U ovom reviru 1945. godine usljed nepažnje dolazi do upale ugljenog sloja u neposrednoj blizini površine zbog čega je u istom obustavljena proizvodnja sve do početka 1946. god. kada je požar ugašen,
• revir "Grabovik" (Husine) od 1947. godine kada je otvoren i pripremljen za eksploataciju pa do 1961. godine kada se u istom završava sa eksploatacijom,
• revir "Izbod" od 1953. godine, kada je pripremljen za eksploataciju, pa sve do 1959. godine kada se u istom završava sa eksploatacijom,
• revir "Župča" od 1959. godine do 1962. i nekoliko narednih godina,
• revir "G. Kamenice" od 1960. godine do 1962. godine kao i naredne 1963. godine kada se u ovom reviru završava sa eksploatacijom i nastavlja u reviru "D. Kamenice".

Jama Goruša

U otvaranju komora miniranjem se vrši otkop, a prethodno se moraju pripremiti bušotine za ulaganje eksploziva, poznatih 'šusa' U reviru "Grad" i reviru otvorenom sa dva potkopa na lijevoj obali potoka Goruša eksploatacija nije dugo trajala zbog nepovoljnih slojnih prilika. U reviru "Jug II" eksploatacija traje od 1959. godine i sve do 1970. godine kada su na području ove jame zbog velikih troškova poslovanja i slabog kvaliteta uglja radovi obustavljeni. Otkopavanje se i u ovom periodu vrši stubnom otkopnom metodom. Utovar se vršsi ručno u jamske vagonete sve do 1954. godine kada se na otkopna radilišta i neposredni odvoz sa radilišta uvode jednolančani grabuljasti transporteri, čime se olakšava utovar i pojednostavljuje neposredni transport sa radilišta, tj. isti zamjenjuju vagonete.

Pored uvođenja grabuljastih transportera, ubrzo se poboljšava i prevoz u glavnim transportnim prostorijama ugradnjom žičara većeg kapaciteta i uvođenjem novih trolejlokomotiva koje vrše prevoz ugljena na glavnim transportnim hodnicima jama "Grabovik" i "Izbod" kao i na vanjskom prevozu od Izboda do Grabovika. U jamama od 1958. - 1962. godine, u sisteme revirskih transporta postupno se uvode gumeni transporteri, što također ima znatan utjecaj na stalan rast godišnje proizvodnje i učinka Rudnika.

U vremenu 1945. do 1962. godine, dakle za 17 godina, na nivou Rudnika iskopano je ukupno 8.837.781 tona uglja što je u odnosu na proizvodnju koja je ostvarena od 1907. god. do 1944. više za 3.371.040 tona uglja. U narednoj tabeli daje se rudnička proizvodnja uglja, ostvareni rudnički učinak i broj zaposlenih radnika po godinama u vremenu 1945. - 1962. godine. Analizirajući predočenu tabelu vidi se da je proizvodnja u stalnom rastu, izuzimajući 1953. godinu, a 1962. godine postiže se i najveća proizvodnja od postojanja Rudnika, to jest od 1907. godine i veća je za 3,6 puta od ostvarene proizvodnje 1939. godine.

Također se vidi da je ostvarena proizvodnja u 1953. godini znatno manja, u odnosu na prethodnu 1952. i narednu 1954., što je posljedica manje potražnje uglja, kao i zbog prelaska na slobodno ugovaranje prodaje uglja umjesto do tada planskog dirigovanja. Iste godine proizvedeni ugalj, uglavnom sitni asortimani (oko 35.000 tona), mora se odlagati na depo gdje dolazi do požara. Zbog toga se radnici šalju na neplaćeno odsustvo, a njihove plaće su u nekoliko mjeseci za oko 20% manje od startnih.

Potražnja uglja u narednoj 1954. godini je bolja, radna disciplina se popravlja, što uz koncetraciju otkopa posebno u Jami I (otkopava se samo u dva polja revira "Založje") i već ranija opisana rješenja u sistemima transporta na otkopima, revirnom i vanjskom prijevozu, znatno utječe na stalan rast godišnje proizvodnje, tako da se 1956. godine ostvaruje proizvodnja od 598.000 tona. Silaženjem u sve dublja područja posebno u Jami I, moćnost (debljina) sloja se povećava i na 5,5 m, otkopna metoda ("stupna") postaje sve nesigurnija za uposlene radnike, jer drvena podgrada većih dimenzija ne može izdržati povećane pritiske, a zbog nezahvaćenja cijele moćnosti sloja povećane su mogućnosti nastajanja jamskih požara.

Mehanizacija u iskopu uglja teško je primjenjiva ako su ugljeni slojevi često ispresjecani rasjedima Zbog navedenog stručni kadar nastavlja sa radom na iznalaženju tehničkog rješenja za uvođenje nove otkopne metode kao zamjene postojećoj "stupnoj". Godine 1947. izvršen je pokus uvodenja nove metode, tzv. "koncentrično otkopavanje" koja se odlikuje sa velikom koncetracijom radilišta i dvokrilnim radom. Moćnost sloja u pokusnom polju iznosila je 4,5 m, a pod 10°, radilo je 5 radilišta. Utovar na radilištima vršen je u kolica sa prevrtačama, a istresao se na stresaljku manjeg kapaciteta što je stvaralo zastoje u radu. Zbog sporog rada, velike moćnosti sloja i lomljivosti istog, noge ugljenih stupova kao i samo raskršće (križište) izloženi su pojačanom pritisku pa ova metoda nije imala izgleda na uspjeh.

Iste 1947. godine izvršena je proba sa metodom "otkopavanjem sa dugim čelom" . Pokusno čelo duzine 38 m, a pad sloja 10°. Ni ovaj pokus nije uspio uglavnom zbog sporog napredovanja jer se nije napredovalo po pružanju sloja nego po padu kao jedno uskopno radilište. U septembru 1957. god. na osnovu izabranog prijedloga i urađenog projekta odobrenog od strane nadležne Rudarske inspekcije, u "I C" reviru jame "Založje" uvodi se pokusno otkopavanje novom metodom "širokog čela sa obrušavanjem krovnog dijela ugljenog sloja i zarušavanjem krovine", tzv. "Sub Level" metode. Za izabranu pokusnu metodu dužina čela iznosila je 50 m, u donjem (podinskom) dijelu sloja debljine 2,20 - 2,50 m (zavisno od položaja jalovog proslojka) vrši se dobivanje uglja miniranjem sa eksplozivom i sa ručnim utovarom na grabuljasti transporter.

Gornji dio sloja debljine do 2,5 m dobiva se vađenjem obrušenog uglja iza zadnjeg reda stupaca, a nakon obrušavanja krovine. Podgrađivanje čela vršeno je sa čeličnim cijevnim frikcionim stupcima i čeličnim gredama firme STT Trbovlje. Pokusna metoda Sub Level imala je svoje prednosti u odnosu na "stupnu" metodu, u prvom redu smanjena je otkopna visina sa 4 m i više, na svega 2,3 m što stvara vrlo povoljne uvjete za rad posebno u podgrađivanju. Mogućnost odvajanja bokova je minimalna i ne predstavlja opasnost od iznenadnog pada. Osim toga smanjen je obim radova u razradi otkopnog polja što povečava učinak i poboljšava asortimane uglja, a uštede u utrošku eksploziva su veće i smanjen je broj zaposlenih na transportu.

Kombinacija drvene i čelićne podgrade i danas je u upotrebu Kao nedostatak Sub Level metode je da ne poboljšava % iskorištenja ugljenog sloja s obzirom da u natkopnom (gornjem) dijelu sloja ostaje ugljena u starom radu što predstavlja potencijalnu mogućnost nastajanja požara. Prijedlog za izradu projekta Sub Level metode su dala dvojica inzinjera Rudnika koje je Rudnik 1955. god. poslao u Francusku - Rudnik RICHARD, da na licu mjesta snime i daju vlastito mišljenje o mogućnostima primjene u slojevima Rudnika "Breza". Na osnovu rezultata, dobivenih u periodu pokusnog otkopavanja, ista metoda primijenjena je u narednim godinama, tj. 1958. god. u reviru "Izbod" Jame Kamenice. U martu 1962. godine uvode se u pokusni rad nova otkopna metoda tzv. "širokočelna otkopna metoda" sa vjestačkim podom i sa primjenom kompleksne mehanizacije na dobivanju, utovaru i transportu uglja.

Osnovna karakteristika ove metode je što je sloj podijeljen u dvije etaže, gornjom ispod krovine sa visinom od 2,20 - 2,5 m, ovisno od položaja jalovog proslojka, i donjom etažom u donjem dijelu sloja sa visinom od 2,20 - 2,5 m. Vjestački pod (zičana čelična mreža sirine 1,2 i drvene oblice Ø 10 - 12 cm duzine 1,2 m) postavlja se nakon radnih operacija dobivanja, utovara uglja i nakon pomicanja transportera, a prije prenošenja podgrade iz zadnjeg četvrtog reda u prvi novi red. Podgrada je čelična (frikcioni) stupci čelične grede dužine 1,25 m. Razmak stupaca u redu (po podu sloja) je 1,25, a međusobni razmak redova po pravcu napredovanja je 0,622.

Vjestački pod ima namjenu da se u donjoj etaži osigura rad, od prosipanja starog rada (komada neposredne krovine) sa poduhvatanjem istog čeličnim gredama i čeličnim stupcima. Razmak izmedu etaža je 25 m, a međusobno su povezane transportnim i ventilacionim kanalima. Ova metoda je 1963. godine još u pokusnoj fazi, a primjenjivat će se duži period u Rudniku. U tabeli kretanja proizvodnje, učinka i uposlenih radnika tokom perioda 1945. - 1962. godina vidi se da je broj uposlenih radnika u stalnom rastu, a posebno u periodu 1946. - 1950. godina. Na rast broja uposlenih, pored povećanja otkopnih kapaciteta (eksploatacija u više revira), sa većom otkopnom frontom u mnogome su utjecali:

• povećan obim radova otvaranja u cilju blagovremenog pripremanja otkopnih kapaciteta,
• dekoncentracija u transportu sa dugim transportnim putevima,
• proširuje se obim kontrole i održavanja postrojenja kako u samoj jami tako isto i u radionicama na površini.

Kao sto je već rečeno, rudarsku VKV i KV radnu snagu Rudnik je crpio iz postojeće radne snage putem kurseva i školovanja u određenim školskim ustanovama, dok je elektro, mašinske i druge VKV i KV radnike osiguravao putem škole učenika u privredi, a zašto je Rudnik izdvajao vlastita finansijska sredstva. VSS i SSS kadrove Rudnik je osiguravao izdvajanjem značajnih finansijskih sredstava za stipendiranje učenika i studenata sa podrućja općine Breza i drugih općina, na raznim školama i fakultetima širom tadasnje Jugoslavije. Briga i napori rukovodnih ljudi, a od 1950. godine i samoupravnih organa oko osiguranja visoko stručnih i srednje stručnih kadrova sa područja općine Breza dali su svoje rezultate.

U periodu 1951. - 1954. godine, u Rudnik dolaze kao prvi redovno školovani tehničari:

• Avdo Muratović, rudarski tehničar
• Jusuf Smailbegović, građevinski tehničar
• Smiljan Tvrtković, elektrotehničar
• Kruno Novaković, geodetski tehničar
• Vlatko Dimać, elektrotehničar.

Inžinjeri sa područja opštine dolaze nešto kasnije. Tako u periodu od 1963. - 1965. godine, u Rudnik, po osnovu stipendiranja i po osnovu školovanja iz radnog odnosa, dolaze kao prvi:

• Arif Begić, diplomirani inžinjer rudarstva, stipendista Rudnika
• Seid Saračević, diplomirani inžinjer rudarstva, stipendista
• Safet Kovačević, diplomirani inžinjer rudarstva, iz radnog odnosa
• Huso Zaimović, diplomirani inžinjer rudarstva, iz radnog odnosa
• Avdo Muratović, inžinjer rudarstva, iz radnog odnosa
• Mujo Bajtal, diplomirani inžinjer rudarstva, iz radnog odnosa
• Vlatko Dimać, diplomirani inžinjer rudarstva, stipendista.

U narednim godinama školovani iz radnog odnosa dolaze:

• Milovan Subotić, diplomirani inžinjer mašinstva
• Hasan Kovačević, diplomirani inžinjer mašinstva
• Velija Frljak, inšinjer elektrotehnike
• Hamza Tatar, inžinjer mašinstva
• Adem Omerhodžić, inžinjer mašinstva.

Rudnik je za potrebe zdravstveno preventivne sluzbe školovao i medicinske kadrove sa područja opštine Breza tako da 1971. godine u Rudnik dolazi i prvi ljekar Zahid A. Omerhodžić.

U godinama koje se u ovom dijelu obrađuju rast proizvodnje prati i rast rudničkog učinka, ali je značajno uvjetovan rastom broja uposlenih na radovima otvaranja, transportu i održavanju kao i neproduktivnoj radnoj snazi invalidima rada, a isti oscilira da bi 1962. god. iznosio 1.292 kg/nadnica što je u odnosu na 1946. god. dvostruko više, a u odnosu na 1939. god. više za 1,6 puta.

Odvodnjavanje u jamama

Voda je uvijek potencijalna opasnost, zbog čega je neophodno obezbijediti sistem za odvodnjavanje, a pumpe su tu nezamjenjive Odvodnjavanje jama, do silaska ispod nivoa prvobitnih ulaza u jame (potkopa), isključivo je vršen gravitacijski odnosno slobodnim tokom i nije iziskivao nikakve posebne troškove. Medutim, sa silaženjem rudarskih radova u dublja područja ispod nivoa ranijih ulaza u jame (potkop I, II, III stare Jame I i ulaza u Jamu II), odnosno u područja niža od apsolutne kote +500 dolina Breze, pojavile su se i potrebe mehaničkog načina odvodnjavanja jama. Zato se u svim jamama, otvorenim sa niskopima, revir "Založje" i "Južni II " revir Jame "Goruša" i oknima Jame "Sretno" i Jame "Kamenice" pristupalo izradi glavnih vodosabirnika sa osnovnom namjenom da se u istim akumuliraju vode prispjele kroz stare radove i baražne zidove iz višeležećih napuštenih revira i vode koja će se javljati kao podzemna sa radilišta otvaranja.

Kod izbora kapaciteta glavnih vodosabirnika moralo se računati na površinske vode slivnih područja i podzemne vode sa radilišta otvaranja prognoziranih na osnovu hidrogeoloških istražnih radova. Vode iz višeležećih starih revira, uglavnom površinske vode, kontrolisano se propuštaju cijevima kroz baražne zidove ugrađene u spojnim prostorijama i dirigovano odvode od glavnih vodosabirnika. Podzemne vode koje su pritjecale sa radilišta otvaranja, gravitacijski su odvođene do glavnih, ili pomoćnih vodosabirnika izrađenih na nižim nivioma ispod nivoa glavnih vodosabirnika, a odatle se pumpama izbacivala do glavnog vodosabirnika. Kapaciteti glavnih vodosabirnika i instalisani kapaciteti crpnih uređaja u potpunosti zadovoljavaju količinama dotoka vode i propisanim mjerama sigurnosti.

Dotok vode iz Jame Sretno, kroz izvozno okno "S-1", direktno je pumpama izbacivan na separaciju za potrebe oplemenjivanje ugljena, dok se iz ostalih glavnih vodosabirnika pumpama izbacuje na površinu, a odatle kanalima u rijeku Stavnju i potok Goruša. Od većih iznenadnih dotoka podzemnih voda zabilježen je dotok vode pri dubljenju izvoznog okna "K-1" kada su radovi na 135. m obustavljeni, a horizont zasnovan na 84 metra dubine, te dotoka vode kod produbljavanja ventilacionog okna "S-2" (kota 239) i izradi spojne ventilacione prostorije II horizonta, zbog čega je rad bio otežan. Veći pojačani dotoci površinskih voda registrovani su samo u periodima jesen - proljeće kod izuzetno velikih padavina i naglog topljenja snijega.

Zaštiti na radu u periodu od 1945. - 1962. godine

O zaštiti na radu u periodu od 1945. - 1962. godine, rukovodstvo Rudnika sa stručno-tehničkim službama poduzima sve mjere kako bi se poboljšali uslovi rada i osigurala maksimalna moguća zaštita zdravlja i života uposlenih radnika. Kompletira se služba zaštite na radu sa rukovodiocem službe i inspektorima rudarske, mašinske, elektro i protivpožarne struke. U sklopu zaštite na radu radi zdravstvenopreventivna služba u kojoj pored ljekara i srednje medicinskog osoblja radi sanitarni inspektor. Ogranizovana je na nivou Rudnika zdravstvena ambulanta isključivo za potrebe ambulantnog liječenja radnika.

Svi uposleni radnici podliježu obaveznom sistematskom pregledu u rokovima odredenim rudarskim propisima. U cilju poboljšanja uslova rada nastavlja se sa razvođenjem stacionarne (stalne) rasvjete na svim važnijim mjestima (utovarne stanice, crpne stanice, remize, navozišta, pogonske i povratne stanice transportera i žičara itd.) Umjesto ručnih akumulatorskih svjetiljki nabavljaju se naglavne akumulatorske. Za kontrolu plinskog stanja metana, umjesto sigurnosno benzinskih svjetiljki uvode se moderni i savremeni instrumenti. Glavne ventilatorske stanice opremljene su sa istrumentima za praćenje rada ventilatora kao i instrumentima za praćenje vremenskih prilika.

Lopata Alije Sirotanovića poznata kao 'omladinka' još uvijek je 'nezamjenljiv' alat Uposlenim radnicima osigurana su lična zaštitna sredstva čija namjena i rok trajanja zavise od težine posla i uslova radnog mjesta. Za zaštitu od ugljenmonoksida (CO) radnicima su osigurani individualni CO filteri (samospasioci). U cilju što boljeg poznavanja kao i primjene propisa određenih mjera zaštite redovno se na nivou jama održavaju seminari na kojima se radnici pored ostalog informišu i sa Planom odbrane od potencijalnih opasnosti i putevima za povlaćenje u slućaju opasnosti. Vrše se i probna povlaćenja radnika iz jame kod svake promjene u Planu odbrane. Svake godine za VKV, KV i radnike SSS organizuju se kontrolni ispiti u cilju provjere njihovog znanja iz oblasti zaštite na radu.

Za regulisanje zakonskih odredbi iz oblasti rudarstva sve do 1954. god. korišten je Zakon o rudarstvu donesen 14. maja 1881. godine, a za regulisanje materije iz oblasti sigurnosti na radu korišteni su, sve do 1947. god., Rudarski policijski propisi iz 1938. godine. Od 1947. godine za regulisanje propisa iz oblasti zaštite na radu, u Rudniku se koriste, Pravilnik o higijensko-tehničkim zaštitnim mjerama pri rudarskim podzemnim radovima objavljen u Službenom listu FNRJ 55/47. U jamama Rudnika, kao i vanjskim pogonima, i pored svih poduzimanih mjera zaštite, uostalom kao i u svim rudnicima u svijetu, dolazilo je do ozljeda pa i smrtnih slučajeva radnika.

Samoupravljanje

Radnici Rudnika 30. januara 1950. godine izabrali su prvi Radnički savjet sa 61-im članom, uglavnom radnika, a nekoliko mjeseci kasnije izabran je i Upravni odbor od 10 članova. Izborom Radničkog savjeta i Upravnog odbora obilježena je i zvanična predaja Rudnika na upravljanje radnicima. Od strane direktora Rudnika predat je predstavnicima prve radničke samouprave svežanj ključeva čime je obilježen akt predaje preduzeća na upravljanje radnom kolektivu. Sa tim danom počinje novi period upravljanja u Rudniku. U prvim godinama rada i djelovanja radničkog samoupravljanja nije bilo dovoljno iskustva o načinu djelovanja i uključivanja u rješavanje svih značajnih pitanja. U narednim godinama organi samoupravljanja na svojim sjednicama rješavaju sva ključna pitanja kao što su:

• godišnji planovi rada,
• pravilnici o zaštiti na radu,
• o školovanju i stipendiranju potrebnih kadrova,
• planovima razvoja i modernizaciji Rudnika, o stanju i pripremljenosti otkopnih polja,
• o platama i normama rada,
• razmatra i usvaja izvjestaje o poslovanju, stanju i problemima zastite na radu,
• razmatra pitanja stambene problematike,
• o rudarskim štetama i drugim prisutnim problemima.

O svim ovim pitanjima samoupravni organi raspravljaju na osnovu predočenih izvještaja i po njima donose konačne odluke. U cilju što lakšeg i efikasnijeg rada kao i stalnog praćenja sprovođenja odluka Radnički savjet imenuje stalne i povremene komisije kao što su:

• Komisija za prijem radnika u radni odnos,
• Disciplinska komisija,
• Komisija za rudarske štete,
• Komisija za praćenje primjene Pravilnika o raspodjeli ličnih dohodaka i normi rada,
• Komisija za lična zaštitna sredstva, za racionalizaciju i inovacije rada,
• Komisija za raspodjelu stanova,
• Komisija za izradu godišnjih planova rada,
• Popisne komisije,
• Komisija za pričinjene štete u Rudniku i druge komisije.

Period samoupravnih društvenih odnosa nastavljen je u različitim oblicima organizovanja rudarskih preduzeća na prostorima srednje Bosne i BiH uopšte, pa krajem 1962. godine Radnički savjet donosi i Odluku o udruživanju u Srednjobosanske rudnike (Zenica, Kakanj, Breza i Bila), a sve u cilju zajedničkih istupa bilo na tržištu bilo u razvoju Rudnika.