gototopgototop

webmail

Sunday, May 28, 2017
O prvim danima Rudnika i gradu Brezi iz Izvještaja župe Sv. Barbare u Brezi od 4. 6. 1944. godine.

Svjedočenje o prvim danima Rudnika, ali i o Brezi i njenim stanovnicima pročitajte u prepisu "Izvještaja župe Sv. Barbare u Brezi od 4. 6. 1944. godine" u tekstu koji slijedi:

Rudarska Breza

Katolička crkva Sv. Barbare u BreziKatolička crkva Sv. Barbare u BreziJoš su u Brezi samo tri-četiri čovjeka na životu od onih, što su došli ovamo odmah prve ili druge godine iza kako je proradio Rudnik u Brezi. Ostali su ili pomrli ili su negdje drugdje po svijetu. A već ih je više, koji su došli recimo prvih deset godina života rudarske Breze. Svi oni rado pretresaju stare uspomene, pa evo sabranih i poredanih njihovih sjećanja, koja će sigurno rado i oni čitati, jer je u ovim recima velik komad njihovog života. Neće ovo biti bez zanimljivosti i za mlade, a rijetko koji da ima priliku čuti zaokružen historijat o postanku i razvitku mjesta, gdje je mnogi i mnogi usidrio lađicu svoga života.

Podatke za ovaj sastavak pružiše zabilješke prvoga župnika Breze, Ladislava Gagulića, te pripovijedanje naših veterana Stipe Bilića, lve Tvrtkovića, Martina Vikića i udove pokojnog Joze Barbarića gospođe Mare. Ovaj put samo o prilikama prije otvoranje Rudnika, te o prvim dvjema godinama rada (1907. i 1908.). O kasnijim godinama, ako Bog da, kasnije kojom prilikom.

Njive i šikare

Gdje je danas rudarsko naselje Breza s kolonijama, trokućama, crkvom, željezničkom postajom, te svim zgradama Rudnika kao i zgradama g. Crvenkovića i drugim u onom kraju, ondje na cijelom tom prostoru pred 40 godina nije bilo više od 5 - 6 kuća, a sve su ostalo pokrivale njive, livade i šikare.

Oko današnjih naselja bila su tada sela, koja su i danas:

  • na sjeveru Sutješćica s 13 muslimaskih seljačkih kuća i oko 90 osoba, te desetak pravoslavnih kmetskih kuća s oko 35 duša te jedno dva-tri katolika (valjda službenika na željeznici);
  • na istoku Bukovik s trideset muslimanskih seljačkih kuća s blizu 200 duša;
  • na jugu je Mahala, za koju se nisu mogli dobiti podaci za godinu 1906.
  • na jugozapadu su Smailbegovići s tri veleposjedničke kuće, nešto preko 45 kuća slobodnih seljaka i 4 zadruge, koje su obradivale tuđu zemlju, u svima njima oko 300 stanovnika, sve muslimana.
  • na sjeverozapadu je bilo selo Breza (Gornja Breza) s tri veleposjedničke kuće, dvadesetak kuća slobodnih seljaka i u njima oko 120 duša, muslimana, k tomu 12 kmetskih pravoslavnih kuća s nešto preko 60 članova.

Izmedu Mahale i škole u Brezi nije tada bilo nikakve kuće, nego je taj dio oživljavala samo cesta iz Podlugova za Vareš, te željeznica s istim ciljem, koja je sagrađena 1895. godine.

Željeznička postaja nije bila tamo, gdje je danas, nego nešto dalje naviše, poviše "bećarske", a zvala se Sutješćica. Ondje nekako gdje je danas željezničko skladište, izdizao se brežuljčić i šuma, što se kasnije moralo ukloniti da se napravi mjesta za željezničku postaju.

Najstarije kuće

Breza nekadaBreza nekada - Današnji centar gradaCijelo područje današnje rudarske Breze bilo je najvećim dijelom vlasništvo begova, braće Telalagića, iz Sarajeva, a nešto je pripadalo pravoslavnom popu Jovanu Hadži Marjanoviću, koji je ovdje imao i kuću, koja i sada stoji. To je od onih sadašnjih triju Marjanovićevih kuća ona u sredini, koja ima najstariji izgled, a od nedavna je u njoj kavana. Tada je u njoj prizemno neki Tiršo držao birtiju, a gore stanovao vlastnik kuće.

Tamo gdje je sada ašćija Grđo, bila je druga popova kuća, mnogo manja nego je sadašnja ašćinica; u njoj je neki pravoslavac (Arnautin ili Makedonac) držao pekaru. Blizu te kuće stajala je kuća kmeta pokojnog Nikole Bilalovića (zvan "masni Nikola"); nju je uprava Rudnika srušila i na njezinu mjestu uredila onaj cvijetnjak ispod stana gosp. inž. Glihe. Bilaloviću je uprava napravila nešto više drugu kuću, gdje i sad stanuje Nikolin sin Đorđo.

Pred najstarijom jamom (više današnjih rudničkih staja) bila je kuća kmetova, trojice braće Kosanovića; te kuće više nema. Još stoji pod brijegom više bolnice nekog drugog Telalagićeva kmeta. Više svih ovih kuća dizala se kula bega Hamdije Telalagića. On je ponajviše stanovao u Sarajevu, ali bi dio godine znao provesti u Kamenici, a na ljetovanje doći i u Brezu. Ova kuća stoji i danas, poviše rudarske kolonije, u njoj stanuje Leoplod Vodnik i udovica Mate Čalage.

Kako je beg godine 1908. nedaleko ove kule napravio drugu, veću, da ju iznajmljuje za stanove, to se ona stara kula nazivala i "crnom kulom", a ova druga "nova" ill "bijela kula". Ova je nova kula napravljena uz jednu drugu stariju begovu zgradu, u koju će se doskora smjestiti kantina.

Istraživanja

Salkan Frljak, čobanin iz Gornje Breze, prvi rudar u ugljenokopu BrezaSalkan Frljak, čobanin iz Gornje Breze, prvi rudar u ugljenokopu BrezaOdavna se znalo, da u ovom kraju ima kamenog uglja, jer su ga seljaci na mnogim mjestima vadili, tako npr. i danas se vide tragovi uz potok Grabovik, a na Gradini treba samo malo zakopa ti da dođeš do ugljena. Zato je uprava Državnog rudnika u Zenici odlučila da istraži kakav je ugljen i koliko ga ima, te da li bi se prema tomu isplatilo urediti pravi rudnik, i poslaše godine 1906. ljude vješte tomu poslu, a među njima su bili pokojni Marko Šetka iz Fojnice i Marko Guja iz Bakovića. Ovu je dvojicu uprava Rudnika slala i na druge strane; tako su oni prije nego su ovamo došsli kopali po Kobiljdolu (kasnije nazvanom Kasindolu).

Ovi su istrazivači bušili i kopali na raznim mjestima. Pri tom im je pomagao čobanin Salkan Frljak iz Gornje Breze, koji im je kopao jarke u brdo i kupio ugljen. On je prvi od ovdješnjih seljaka počeo i u jami raditi, kad se rudnik otvorio, uz nadnicu od jedne forinte. Salkan je jos živ, a preklani je otišao u mirovinu. Istraživači se vrate u Zenicu, izvijeste o nalazu, pa uprava Rudnika zaključi, da se u Brezi uredi i otvori rudnik. I pred zimu iste godine poslaše neke Ijujde da posagrade najnuždnije barake i pripreme tome i sve ostalo, kako bi se početkom slijedeće godine moglo početi s radom.

Prvi rudari

Među tim ljudima bila su opet ona dvojica, Šetka i Guja, te Anto Drmać iz Vranaka. Oni su više današnje donje prozivaonice napravili tri drvene barake, pa druge dvije uz crnu kulu, zatim u Jasikama kuću za stan upravniku i poslovođi (u toj kući stanuje sada gosp. Ahac), a barake su danas oborene. Iza Božića dođe iz Zenice upravitelj Slovenac Franjo Urbais, koji je nekad bio u rudniku kroma na Borju, više Pribinića, a zatim u Zenici. S njim je onih dana došlo jedno četrdesetak radnika iz zeničkog Rudnika, a rodom odsvakle. Među njima i Kreševljak Jozo Barbarić, te Mijo Kiseljak, odnekuda iz Zagorja, obadvojica već pokojni.

Kiseljak je bio predradnik kao i Barbarić, a Urbais ga je uzeo kao nekog poslovođu. U utorak, odmah sutradan iza Nove godine 1907., započe već rad u jami. Onih četrdesetak radnika iz Zenice, te desetak seljana iz okoline bijahu prvi rudari. Kako se jama širila, malo po malo, pridolazahu novi radnici, koje je zenički Rudnik ovamo upućivao, od kojega je ovaj Rudnik i zavisan. Glavni im je ravnatelj jedan tada gospodin Richter, koji je prosječno jednom mjesećno dolazio iz Zenice u Brezu, da pregledava poslovanje.

O Uskrsu 1907. godine dođe Grgica Martinčević (jos je živ u Kreševu), a u to je doba nekako došao i pokojni Tadija Zelenika i Ivan Brodeger. Na Veliku gospojinu dođe Stipo Bilić, koji i sada provodi život u mirovini u Brezi. Te su godine pridošli Mato Paleškić, Ivo Šikić, Aleksa Tvrtković i Mato Čalaga. Nekoliko mjeseci iza otvorenja jame Šetka i Guja vratiše se u Zenicu. Do Božića prve godine broj se radnika popeo na blizu 120, uz njih jedan ravnatelj g. Urbais (sada u Zenici), nadglednici Dalmatinac Markić i Slovenac g. Ivan Ribar (sada ravnatelj u Semizovcu), a od predradnika osim već od spomenute dvojice Kiseljaka i Barbarića još Anto Ribičić iz Kreševa.

Početkom 1908. došao je u Brezu Ivan Ponjavić (rodom iz Drniša), pred Josipovo Kreševljak Ivo Tvrtković, a došao je ovamo iz Banja Luke, najesen dođe iz Kreke Martin Vikić (iz Vranaka), a nešto kasnije iz Čevljanovića Marko Bundić (rodom iz Bakovića). Ova sva četverica živi još u Brezi, a Tvrtković se dapaće nije još odrekao Rudnika, nego je još u njemu uposlen kao predradnik. Kako je prvih mjeseci bilo teško za stanove tu su najviše dolazili neoženjeni rudari, a i koji su bili oženjeni, dolazili bi najprije sami, a žene im kasnije, kad su se mogli dobiti obiteljski stanovi. Tako su Zelenika, Barbarić i Vikić došli sami, a njihove domaćice koji mjesec kasnije.

Kako se radilo i živjelo

Sprva se ugljen iz jama izvozio na konjima sve do na Sutješko polje. Tamo se na velika sita rešetalo i tako rastavljalo krupni ugalj od sitnoga; djeca su razabirala i odbacivala kamen. No već 1908. počela se praviti i uređvati "Separacija", tamo gdje je i danas, a uporedo s tim poslom polagale se tračnice za posebne kolosijeke i izvodile sve ostale radnje oko uređenja nove postaje, koja je sa Sutješkog polja premještena na današnje svoje mjesto. Tada je Rudnik dobio svoje lokomotive.

Uredovnica (kancelarija) Rudnika bila je u 'crnoj kuli' i pred njom su se, na njivi, prozivali radnici prije nego pođu na posaoUredovnica (kancelarija) Rudnika bila je u 'crnoj kuli' i pred njom su se, na njivi, prozivali radnici prije nego pođu na posaoUredovnica (kancelarija) Rudnika smještena je bila u "crnoj kuli" i pred njom se na njivi prozivali radnici prije nego pođu na posao, a druge ili treće godine napravljena je sadašanja "prozivaonica" (vanjska). Rudnik spočetka nije imao svoje blagajne, nego se novac svakih 14 dana (a poslije mjesečno) donosio iz Sarajeva i kad god bi bila isplata, morale bi doći jedna ili dvije oružničke ophodnje (patrole) iz Vareša i Visokog, da se spriječe izgredi i napadaji.

U Brezi nije tada bilo ni škole, a ni poštanskog ureda, nego se obična pošta izbacivala na željezničkoj postaji, a za upisane pošiljke trebalo je ići u Vareš. Nije bilo ni općinskog ureda, nego je Rudnik spadao pod džemat Smrekovicu. Prvih godina bio je doduše u Brezi liječnik, ali nije bilo mjesne bratinske blagajne, nego su rudari odvisili od zeničke bratinske blagajne.

Uz "crnu kulu" stajala je šupa gdje je gđa. Mara Barbarić (koja je došla ovamo o pokladama 1907.) kuhala za stanare kule i obližnjih baraka. Telalagić je sagradivši novu kulu iznajmljivao u njoj stanove, a zgradu pokraj nje izdao Rudniku, koji je tamo uredio kantinu, te ju dao u zakup Jovi Milanoviću, koji ju je držao 6 mjeseci, a od njega ju je god. 1909. uzeo Martin Vikić, koji ju je također držao pola godine i predao ju samom vlasniku kuće, umrlom Hamdiji. U kantini se mogla dobiti gotova hrana, duhan i piće.

U kantini se osim u dane plaće rijetko plaćalo novcem. Ako je naime radnik želio predujam, nije ga mogao dobiti u novcu, jer nije ovdje bilo blagajne, nego je dobio male mjedene okrugle pločice, zvane "tantuz", s utisnutom različitom vrijednosti. Te je tantuze primala kantina mjesto novca. Pa kad je čovjek trebao koju forintu, da nešto kupi u Visokom, zatražio je npr. 10 forinti, dobio tantuz na 20 kruna, u kantini je uzeo duhan ili deci rakije, platio tantuzom, dobio kusur i s tim novcem išao u Visoko, a kantiner je uzalud čekao kad će taj čovjek doći da potroši i onaj kusur kod njega! Kantiner je sve tantuze od plaće unovčio kod blagajnika na dan isplate.

Nadnice su bile u ono doba forinta ili još koji novčić (krajcar), a kopač je imao 3 krune. Proširivanjem posla povećavali su se izgledi za zaradu s radnicima. Umrli Avdaga Kabadaja sagradi novu kuću i nju preuze u najam Martin Vikić, napustivši radničku kantinu, te u toj kući uredi kavanu, a kasnije i birtiju i držao ju je 14 godina (sada Bilbijina kuća). Umrli Omer Dervišević sagradi takoder kuću i u njoj je kasap Vreto držao mesnicu, a neke tri sestre Srbijanke prodavale sitničariju i pomalo kradom točile piće. Tu je kuću kasnije kupio pok. Barbarić i kad je 1914. napustio rudnički posao sam u njoj otvorio trgovinu. I pop Marjanović napravio je 1907. ili 1908. još dvije kuće; u njima se također otvorio dućan i krčma. U jednoj je do njih sada dućan g. Lacka, a u drugoj mesnica g. I. Kristića i dućan g. Vrebca.

 

O nama

In memoriam

JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo, Zavisno društvo  Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. -  Breza, Ul. Branilaca grada bb, 71370 Breza, BiH

ID broj: 4218303300007, PDV broj: 218303300007, T: +387 32 784 300, E: info(@)rmubreza.ba

Pronađite nas na Youtube

by allianc.eu