gototopgototop

webmail

Friday, February 24, 2017
Kraljevina Jugoslavija
Kraljevina Jugoslavija

Rudnik u vrijeme Kraljevine Jugoslavije

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine okončana je završetkom I svjetskog rata i porazom austro-ugarske vojske, te formiranjem Kraljevine SHS. Početkom novembra 1918. godine u Bosnu i Hercegovinu je ušla srpska vojska. Narod je dolazak srpske vojske dočekao kao nacionalno oslobođenje i ostvaranje sna o boljem i čovjeka dostojnijem život. Međutim, te nade se nisu ostvarile u mjeri i na način koji je očekivan, a kako su to pokazali kasniji dogadaji. Kapitalistički režim za cilj ima sticanje profita, što se ostvaruje eksploatacijom radničke klase i iscrpljivanjem prirodnih resursa, a što je bila karakteristika i austro-ugarske okupacije.

Drugi dio direkcije Rudnika dograđen 1923. godine Drugi dio direkcije Rudnika dograđen 1923. godinePoložaj radničke klase i ostalih radnih ljudi u novostvorenoj državnoj zajednici bio je vrlo težak. Vladajućoj bružoaziji pružila se prilika za brzim prosperitetom i bogaćenjem. Da bi to postigla počela je da bezobzirno eksploatiše i pljačka prirodne resurse zemlje, ali i radne ljude. Kontinuirani rast cijena, zakidanje ionako niskih zarada, pad nadnica, uz stalno maltretiranje i šikaniranje radnika od strane nove vlasti, čine okosnicu životne slike radnika i Rudnika.

Bijeli teror, kao sistem progona i represija od strane vlasti, zapljusnuo je Bosnu i Hercegovinu 1919. godine. Tako je samo uoči prvog maja uhapšeno oko 3.000 radnika u BiH, u Brezi 40 ljudi je zatvoreno, a 17 istjerano iz stanova i sa porodicama protjerano iz Breze. Svako pružanje pomoći ovim radnicima i njihovim porodicama bilo je sankcionirano. Zanimljivo je, pri tom, da je onaj konjušar (štalmajstor), Nikola Tegeltija, sada kao nadzornik u rudniku, stao na stranu vlasti, a protiv radnika. Usprkos svim zabranama rudari Breze, 22. avgusta stupaju u veliki štrajk. Odgovor vlasti bio je žestok: "u ugušivanju štrajka učestvovala je i vojska koja je pred Kulom postrojila rudare, postavila pred njih mitraljeze i jednog po jednog radnika izvodila i ultimativno pitala hoće li ili neče da radi? Od ogromnog broja njih koji su odlučno izjavili da neče da rade, oficiri su odabrali sedam radnika i sproveli ih u kasaranu", a 1920. godina bila je, također, nemirna i ispunjena nastojanjima radnika da se organizaciono konsolidiraju i učvrste u borbi za svoja prava i bolji život.

Kraljevina SHS preuzela je cjelokupno državno vlasništvo Austro-Ugarske monarhije koji je obuhvaćao preko 70% rudnog i šumskog blaga Bosne i Hercegovine. Na snazi je još uvijek rudarski zakon iz 1881. godine kojim je zamijenjen raniji, turski, zakon od 3.10. 1869. godine. A to znači da nema jedinstvenog rudarskog zakona. Koliko je bilo sastavnih dijelova Kraljevine toliko je bilo i rudarskih zakona. Napori tadašnjih stručnjaka da dovedu u red rudarsku zakonsku regulativu - ne uspijevaju: tri puta rađeni nacrti jedinstvenog rudarskog zakona (1923., 1931., 1938.), nikako da dođu pred Narodnu skupštinu kako bi bili raspravljeni i usvojeni. Tokom rata 1914.-1918. intenzivno eksploatisana radilišta, bez otvaranja novih i bez priprema za njihovo otvaranje, izazvala su krizu poznatu po imenu "ugljena glad" 1920.- 1923. godine.

'Potčinovnićka' je sagrađena 1922. godine'Potčinovnićka' je sagrađena 1922. godineNestašica uglja osjeća se ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u cijeloj Evropi. Postratna ekonomska i finansijska kriza intenzivno se prelama na socijalnom i političkom planu. Naslijeđeni, vrlo težak položaj radničke klase još traje, te, uz pojačani priliv seoskog stanovništva u rudnike, situaciju čini još težom. Naime, Zakonom o zaštiti radnika (na razini Kraljevine Jugoslavije), 28. 2. 1922. godine, ozakonjeno je osmočasovno radno rijeme. To skračivanje radnog vemena na 8 sati tražilo je dodatno upošljavanje od 12-15% novih radnika, kako bi se postojeća proizvodnja održala na istom nivou. Ta činjenica pokreće lančanu reakciju novih poteza: nove radnike treba stambeno smjestiti. Ali mogućnosti za njihovo smještanje u mjestu proizvodnje - nema! Zato se pribjegava regrutaciji okolnog seoskog stanovništva u rudarske redove.

Takva radna snaga nije stručno osposobljena za poslove koji je očekuju i neiskusna je. Osim toga, rad na seoskim imanjima, prije ili poslije posla u rudniku, zatim pješačenje do radnog mjesta, čine da oni na posao dolaze umorni i iscrpljeni. Kad se tome doda loša ishrana, nehigijenski uslovi stanovanja, niske radne nadnice i, samim tim, loša motivacija za rad, onda ni radni efekti ne mogu biti zadovoljavajući. Uz istovremeni pad vrijednosti novca, inflaciju i stalna poskupljenja, jasno je da radnici moraju potražiti neki vid zaštite za sebe. I nalaze ga u kolektivnim ugovorima.

Zgrada za smještaj radnika-samaca poznata kao 'Bećarska' sagrađena je 1921. godine Zgrada za smještaj radnika-samaca poznata kao 'Bećarska' sagrađena je 1921. godine Osnovni smisao ovih ugovora bio je u nastojanju da se osigura automatizam, po kome bi promjene cijena na tržištu, pratile i adekvatne promjene vrijednosti radničkih nadnica. I prvi takav ugovor, potpisan u Beogradu između Rudarskog odsjeka BiH, pokrajinske uprave i Saveza rudarskih radnika, stupio je na snagu 1. 8. 1920. godine, odmah po odobrenju Ministarstva šuma i ruda iz Beograda. Međutim, za samo tri mjeseca nakon sklapanja ovog ugovora cijene živežnih namirnica porasle su za 42%. U toj situaciji, a u skladu sa potpisanim uslovima ugovora, Savez rudarskih radnika traži reviziju ugovora u dva navrata: 15. novembra i 9. decembra, ali bez uspjeha. Sve je govorilo (da pojednostavimo opis brojnih detalja) da državna uprava nema namjeru da se ponaša u skladu sa klauzulama potpisanog ugovora. Vlada je nudila najviše 15-20% povečanja. Ni matematičko-finansijski argumenti radničkih predstavnika: (kad se odbiju svi dnevni troškovi, za 5.100 zaposlenih rudara u Bosni i Hercegovini (238.841 kruna), zarada Zemaljske vlade, po svakom radniku iznosi 62,94 krune tj. 15 dinara i 70 para) - nisu bili od pomoći. Vlada je argumente odbila formulacijom da je "finansijsko poslovanje službena tajna i da se radnici njome ne mogu koristiti". Na radničku prijetnju da će stupiti u štrajk, Vlada je odgovorila kako ima dovoljno oružja kojim će "znati da zaštiti i sačuva svoj autoritet vlasti. Nakon toga slijedi još jedno poskupljenje, i još jedan pohod radnika 19. decembra u Sarajevo. Uz ponovnu prijetnju predsjednik vlade, Srškić, odbija čak i da primi delegaciju.

Stoga je, odmah nakon njenog povratka proglašen opšti štrajk rudara Bosne i Hercegovine, u koji stupaju rudari Kreke, Zenice, Kaknja, Breze, Mostara, Banje Luke. Od 5.100 rudara - štrajkuje njih 4.800. U Brezi štrajkuju svi rudari osim onih koji su neophodni za zaštitu rudnika od poplave i požara. Istoga dana, 21.12. 1920. Vlada šalje ultimativni telegraf u kome kaže da svi oni koji se za tri dana ne vrate na posao imaju biti otpušteni uz gubitak prava na državne stanove.

Portal Jame I, poznate pod imenom 'Rov vojvode Putnika' izgrađen 1922. godinePortal Jame I, poznate pod imenom 'Rov vojvode Putnika' izgrađen 1922. godinePo jednom izvoru, rudarima Breze dat je rok da se na posao vrate do 24. 12. (što je u skladu sa ultimatumom), inaće će izgubiti radna mjesta i stanove, a po drugom, oni su već 22.12. tj. i prije isteka ultimatuma, izbacivani na ulicu (24 porodice) i studen. Svojim "posebnim propovijedima", protiv štrajkača, vlastima su se pridruzili pravoslavni i katolički sveštenici, kako u knjizi Rudarstvo i topioničarstvo u BiH, svjedoči dr. Luka Đakovic (str. 87). U Brezi teror se nastavlja u vidu novih progona: protjerano je pet radnickih porodica u Vareš, a još pedesetak porodica izbačeno na ulicu. Tridesetak radnika je uhapšeno. O svemu tome izvijestio je, u dopisima iz Breze Glas slobode u svojim izdanjima od 27. i 28. decembra.

Teror se provodi u cijeloj Bosni i Hercegovini, a kulminira poznatim sukobom štrajkača i žandara 27. 12. na Husinu kod Tuzle. Tom prilikom poginulo je sedam štrajkača. Neki od njih su imali petero ili više djece, jedan čak devetero. U Tuzli je na sud izvedeno 350 rudara, a jedan od njih, Jure Kerošević, osuđen na smrt. Za godinu i po dana, nakon štrajka, cijene su 'skočile za 350%, dok su radničke nadnice porasle za samo 10 do 20%. Ujedno, vlasti su štrajk uzele za povod donošenja zloglasne "Obznane", 29/30.12. 1920. godine "nastaje krvava strahovlada, strašan i nezapamčen teror buržoazije".

Poznata 'Rudarska kasina' u početku je bila hotel 'Franc Vlćek', a Breza danas nema hotel Poznata 'Rudarska kasina' u početku je bila hotel 'Franc Vlćek', a Breza danas (2011.) nema hotel U periodu 1923 - 1925. godine uvoz uglja iz Mađarske i Bugarske u visini protuvrijednosti ratnih reparacija izazvao je duboku krizu u ugljenokopima. To je, u Rudniku Breza, uslovilo ogranićenje proizvodnje za čitavih 50%.

U to vrijeme Rudnik je imao 685 zaposlenih radnika, ali je u novim uslovima izazvane krizom njihov broj morao biti smanjen. Oni koji su, pak, ostali u proizvodnji mjesećno bi izrađivali maksimalno dvadesetak nadnica. Ne treba napominjati da je u datoj konstelaciji društveno-ekonomskih odnosa, cijena tih nadnica bila mizerna, a eksploatacija radnika maksimalna.

Statisticki podaci 1924/25. godine, kazuju da je Rudnik Breza ostvario dobit od 20,748.000 dinara, dok je radnicima isplaćeno svega oko 1/4 te sume, tj. 5,631.000 dinara. Iste godine, i takve plaće smanjene su za 20%. Kriza raste. Ni to, međutim, nije dovelo tradicionalnu rudarsku solidarnost u pitanje: rudari Breze, vlastitim prilozima novčano priskaču u pomoć štrajkačima Vareša, jula 1928. godine.

Šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra 1929. godine bila je uvod u novu krizu 1929. - 1934. koja već ima svjetske razmjere. U Kraljevini Jugoslaviji kriza producira visok stupanj nezaposlenosti: u BiH 1932. godine bilo je oko 60.000 nezaposlenih radnika. Brezanski Rudnik nalazi se u krajnje lošim higijensko-tehničkim uslovima, sa jamskim temperaturama od preko 30 stupnjeva.

Zarazne bolesti uzimaju zamah, a socijalno osigurnje ne funkcionira u mjeri koja je potrebna. Sve to izaziva dva štrajka u Brezi: 1931. i 1935. godine. To, naravno, ne znači da se ne ulaže u sam Rudnik. Godine 1928. počelo se sa radom pod Golim brdom i to će radilište biti iscrpljeno do 1933. godine. Iste godine, 1928. dovršeno je 162 metra duboko (betonirano), okno "Kolovaj", jer se Stara jama sve više razvijala u dubinu, a to je tražilo provjetravanje koje se odvijalo preko ovog okna skoro 10 narednih godina.

Rudarska kasina pamti mnogo rudarskih muka utopljenih u 'pola deci' ili 'čokaljčiću'Rudarska kasina pamti mnogo rudarskih muka utopljenih u 'pola deci' ili 'čokaljčiću'Sve veči odlazak u dubinu onemogućavao je izvoz uglja konjskim transportom, te za te potrebe sve više se traži električna energija. Komunikacijska uvezanost radilišta, uprave, kancelarija i zaposlenog osoblja vrši se putem telefona: 35 telefonskih aparata i 13 km nadzemnih, te 4 km podzemnih telefonskih linija. U daljem opisu stanja Rudnika 1937. godine, ing. Kovačević kaže da, opisana organizacija rada, omogućava dnevnu proizvodnju oko 60 vagona čistog ugljena, pri ćemu se još odbaci oko 40 vagona jalovine. Rudnik zapošljava 1.030 radnika i 20 službenika. U podzemnom radu je 610 radnika, a ostali u nadzemnom. Svi oni broje 3.362 člana porodice, tako da Rudnik direktno izdržava 4.412 osoba.

U 1938. godini otvorena je i nova jama "Grabovik" iz koje je dnevno, transportirano 170 tona uglja. Transport je vršen visečom žičarom. Iste godine Rudnik ulazi u sastav kombinata "Jugoslovenski čelik". Dvije godine poslije, 1940., ostvarena je rekordna proizvodnja međuratnog perioda: 260.000 tona, tj. 882 kg po nadnici. Otvoreni su novi reviri Smrekovica, Košćane i Raline. Sve se to dogada na fonu svjetske ekonomske krize koja se nadiranjem fašističke ideologije produbljuje i širi, ne zaobilazeći regionalne, pa ni uže lokalne uslove življenja i poslovanja.

Rudnik od 1941. do 1945. godine

Šestog aprila 1941. godine njemačke trupe sa svojim satelitima u jednom furioznom, koncentričnom naletu, za samo dvanaest dana su "prokrstarile Jugoslavijom i prisilile vrhovnu komandu kraljevske jugoslovenske vojske da 17. aprila u Beogradu potpiše bezuslovnu kapitulaciju". Međutim, "već 15. aprila 1941. godine trupe 14. njemačke oklopne divizije... ušle su u Zenicu, a nešto kasnije manje njemačke snage, iz sastava ove divizije, našle su se i u Visokom", da bi "odmah zavele okupacionu vojnu upravu, preuzevši i civilnu vlast u svoje ruke".

U tom trenutku već egzistira (od 10. aprila) "Nezavisna država Hrvatska", čiju smaostalnost i nezavisnost Njemačka i Italija priznaju 15. aprila, da bi joj na Bečkoj konferenciji 21. i 22. aprila bila priključena i Bosna i Hercegovina, kao njen sastavni dio. Na čelo NDH doveden je poglavnik Ante Pavelić, koji je, odmah, Italijanima ustupio Dalmaciju, a za nagradu je dobio "sve zemlje do Drine i Zemuna uključujući i Bosnu i Hercegovinu".

Cijela NDH imala je status "vojišne prostorije" u ćijim okvirima, a shodno svojim interesima, Njemačka i Italija po dogovor Ribentrop-Ćano, povlače demarkacionu liniju, koju diktira sam Hitler, pri ćemu potrebe ratne mašnerije postaju kriterij demarkacije, tako da u prvi plan dolaze privredni potencijali BiH. Njemačka okupaciona zona zahvata 31 srez, površine 29.121 km2, sa 1,647.462 stanovnika BiH, a italijanska zona 27 srezova površine 22.112 km2 i 1,026.420 stanovnika. Glavnina rudnog, šumskog i industrijskog potencijala, nalazila se u njemačkoj zoni: Prijedor, Ljubija, Banja Luka, Jajce, Zenica, Kakanj, Breza, Vareš, Sarajevo, Tuzla, Doboj, Brčko...

Panorama Breze iz minulih vremenaPanorama Breze iz minulih vremenaVeć dotle, Komanda 2. njemačke armije, "izdala je naredenje" državnoj vladi NDH" da može formirati svoje oružane snage. To je uslijedilo neposredno poslije Pavelićeve izjave u Karlovcu da će "Nezavisnom državom Hrvatskom upravljati u interesu Nijemaca". Sve je bilo u skladu sa "Hitlerovom direktivom 25" od 27. marta i "Posebnim naređenjem uz direktivu 25" feldmaršala Kajtela (Keitel), od 29. marta. Oba dokumenta pokazuju vojno-strateško-ekonomski smisao direktive, po kojoj je, kako je Kajtel precizirao "... najpreče da se brzo uzmu u svoje ruke i osiguraju sirovinske baze na području zauzetom od njemačkih trupa..."

Već koncem aprila 1941. godine "u Zenicu su stigli eksperti iz Privrednog odjeljenja njemačkog poslanstva u Zagrebu i predstavnici njemačke firme iz Beča, koji su snimili i utvrdili proizvodne kapacitete Željezare i Rudnika u Zenici, Rudnika i Željezare u Varešu i rudnika u Kakanju i Brezi i stavili ih pod kontrolu vojne uprave." Već drugom polovinom maja "vlada tzv. NDH objavila je zakonsku odredbu kojom je dotadašnji "Jugoslovenski čelik AD" sa rudnicima u Varešu, Ljubiji, Brezi, Kaknju, Zenici i Banovićima, reorganizovan u novo akcionarsko društvo: "Hrvatski rudnici i talionice DD". Sjedište ovog koncerna bilo je u Zagrebu i preko njega je otpočela organizovana eksploatacija za potrebe njemačke ratne privrede" .

Organizovanje ustaške vlasti NDH počelo je juna 1941. godine. Na čelu ustaške vlasti u Brezi bio je Slavko Vučak. Počela su proganjanja i deportovanja, a time i prvi otpori. Rudari su sabotirali proizvodnju na različite načine. Videći šta se događa, ustaše poduzimaju protivmjere kako bi konsolidirali proizvodnju i doveli je u sklad sa njemačkim ratnim potrebama. Prva odluka je "povojničiti rudnik". Učinjeno je to naredbom br. 1, potpukovnika Hauera, od 1. 3. 1942. godine. Pošto je Rudnik Breza naredbom Ministarstva hrvatskog domobranstva broj 467/taj. do 3. 11 t.g. povojačen i pošto sam istom naredbom određen za zapovjednika radničke skupine u Brezi. Pošto su, prema naredbi Mindoma broj 467/taj., svi činovnici, službenici i radnici Rudnika Breza pozvani na izvanrednu djelatnu službu u Hrvatsko Domobranstvo, to su isti današnjim danom uvršteni u redove Hrvatskog Domobranstva. Prema tome potpadaju pod domobranske stegovne propise i sudske zakone.

Ni to, međutim, nije pomoglo. Tadašnji kotarski predstojnik u svojim pismima "Ustaškom stožeru za veliku župu Lašva i Glaž", "Ustaškom logoru Visoko", itd... izvještava svoje pretpostavljene kako su između Ustaškog tabora u Brezi, i ravnatelja državnog rudnika Ćazima Ugljena "izbili ponovo nekakvi nesporazumi i razmirice". Taj, blago definirani, otpor, o kome piše pomenuti predstojnik, imao je uskoro i svoju konkretnu formu prve sabotaže. Njemački cement, smejšten u rudničkom magazinu, namijenjen izgradnji bunkera duž pruge, jedne noći 1941. godine završio je kao betonski pokrivač ulice od Kasine do Bolnice. za samo jednu noć, dobro ovijetljena uluca, prepuna rudara odradila je plan Ćazima Ugljena, zbog ćega će ga Nijemci poslije prdglasiti "najrafiniranijim banditom".

 

JP Elektroprivreda BiH d.d. – Sarajevo, Zavisno društvo  Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o. -  Breza, Ul. Branilaca grada bb, 71370 Breza, BiH

ID broj: 4218303300007, PDV broj: 218303300007, T: +387 32 784 300, E: info(@)rmubreza.ba

Pronađite nas na Youtube

by allianc.eu